Moj internet dnevnik
hologram

tracker
eXTReMe Tracker
Blog
subota, listopad 8, 2016
UVOD
"Da,pristalica sam djela,a ne sladunjavih riječi.Nikada mi nije izgovorio da me voli ali mi je toliko puno i toliko često bezriječno djelima govorio da sam mu negdje blizu srca.
Voljeli smo tišinu.Svatko u njoj dijelom čuje ono što želi ali u amplitudi osobite bliskosti tišine se spajaju u jednu koja govori isto.On nije jedan od onih brbljavih muškaraca koji se trude,često nezanimljivim lamentiranjem zadržati pažnju žene na svojoj nesigurnoj osobnosti.Često je govorio upravo ono što ja nisam izgovorila, a mislima sam oblikovala.Moj prorok i čarobnjak!Čitao mi je misli iz očiju.Skenirao je moj kod koji i nisam skrivala.Nisam pristalica igrica,glume i filozofije "jedno mislim, a drugo radim".Njemu sam dala svoj genom,sve spletove DNK-a lanaca,satrukturu svog emocionalnog bića,intelekt sa svim crnim rupama neznanja,svoju kožu sa madežima,strijama i celulitom,svoje zeleno iz očiju,smijeh sa suzama.Eh da...sa suzama sam morala vrlo kontrolirano jer ih nije volio vidjeti.Kada su se tek zametnule u kutevima mojih očiju spremne da se rode na donjoj trepavici on je već dizao brane,nosio maramice i kristalne čaše.Plakala sam pred njim samo od radosti.Tada mi je znao poljubiti oči praveći grimase od kojih sam se smijala još jače,a on je želio upravo to..želio je da se smijem.
Tragovi njega u dubokim brazdama mene,tako žive projekcije sveg doživljenog..toliko toga da vrijeme gubi pojam o trajanju.U tome je čarolija!Zašto svemu davati naziv,pakiranje i rok trajanja.I što je vrijeme?U vremenu samo samo mi prolazni-ci.Dogovor o mjernoj jedinici naše prolaznosti...sat i dan,godina ili tek stotinka sekunde.Sastali se ljudi pa se dogovorili.Hajdemo sve mjeriti!Izmjerimo vrijeme,ljubav,život..izmjerimo koliko je tko i što daleko(mjerimo li koliko nam je tko blizu).Izmjerimo tok rijeke,dubinu mora,brzinu padanja lista s drveta,okretanje kotača bicikla u vožnji nizbrdicom itd..itd.Mjerimo li radost?Koja je mjerna jedinica za smijeh,zagrljaj,humanost,ljubav?Beskonačnost je našem umu teško prihvatljiva.Jednostavno naučili su nas da sve stavimo u četvrtaste oblike s oštrim kutevima i ivicama pravila,ograničenja,očekivanje,dopuštenog,moralnog,prihvatljivog,uobičajenog,poželjnog.Tako i vrijeme krotimo cijeli život(ili ono kroti i okiva nas?).Ili nam bježi ili zaostaje za nama.Vrijeme ovisi o nama,mi mu dajemo trajanje.Tko zna koliko je zemaljskih sto godina mjernih jedinica trajanja neke druge civilizacije u svemiru i u samoj beskonačnosti.I pojam o svemiru i drugim astronomskim kategorijama drugi su nam servirali kao istinu.Vjerujemo slikama,snimkama i riječima.Zašto onda često ne vjerujemo onome što osjećamo?
Ja njemu-tebi vjerujem.
Ljubav!Jedinstvena kategorija,a puno podgrupa.Ljubav zbog koje još postojimo.Ta ljubav koju smo smjestili u dio tijela u srce iako je često osjetimo i drugdje.U trbuhu npr.kao znakovite vibracije zvane leptirići ili u koljenima..kada zaklecaju jer su oči ugledale dragi lik na pragu stana.Eto i to smo naučili stereotipima prenošenih pojmova.Staviti ljubav u okvir tijela pa je već i senzacija na koži izlazak iz kalupa.Zašto ljubav ne bi mogla biti oko nas?Mislim pri tom na subjektivan i osobni doživljaj,ne na ljubav koju "vidimo" svim osjetima kod drugih bića..jer ljubav nije samo naše vlasništvo.Prisvojena ljubav je utamničena ljubav.Da moguće je i vrlo je lijep osjećaj kada ljubav intenzivno osjetiš i izvan tijela.Voliš radi ljubavi same,a ne samo zbog toga da nešto od nje dobiješ.Ljubav bez očekivanja..slobodna i oslobođena svih ego igrica,namještaljki emocionalnih nagodbi i pogodbi.Nazivamo je bezuvjetnom ljubavlju i ponajčešće je vežemo uz Boga i majčinstvo,a ja opet mislim da i tu kao i svugdje nema pravila.Pravilo je...da nema pravila.
On je zaslužan za pad mog Berlinskog zida iza kojega je moj buntovni i prkosni bitak čučao ukalupljen u konzervi pogodnog i prigodnog ponašanja,razmišljanja,životarenja,buđenja i sanjarenja.Ma on je digao revoluciju,moj ruski vojnik...otvorio je moj prozor da vrisnem i kažem što mislim i želim i da me baš briga hoću li tada nekoga probuditi iz stoljetnog sna iako ću mu se vrlo vjerojatno ispričati zbog toga..i ponoviti opet isto.
Voljela sam( i još volim,ma obožavam) njegov osebujan stil komunikacije,otvorenost,zaigranost,vrlo istančanu moć zapažanja.Voljela sam i njegovu neozbiljnost i humor,brutalnu iskrenost.Voljela sam i volim sve to i još mnogo toga što je bilo samo naše i ne želim o tome pisati jer ću na neki način oskrnaviti ljepotu tog imanja,prostituirati dragocjenosti za koje je najvažnije i najvrijednije da smo ih mi imali i imamo i da smo bili i jesmo hrabri učiniti nešto od onoga o čemu puno ljudi mašta i sanjari.Mi smo bili i jesmo hrabri.Ovi promijenjivi padeži..nisu slučajnost.Sve se uklapa u moja razmišljanja o vremenu i trajanju.Pa što je to prošlost ako je jedino što jest stalno.. mijena.Uostalom ja već danas živim za sutra.
Ja sam sretna žena i bez njega u blizini.Kazna ili blagoslov?Svakako je on moj blagoslov,dar u životu.Kako vjerujem da se ništa ne događa slučajno ni on u mom životu nije slučajnost.Često znam reći da je on moja sudbinska slučajnost.I znam da nas s nekim ljudima u životu veže i spaja puno više od materijalnih i opipljivih ovozemaljskih kategorija.Mi smo putnici kroz vrijeme.Mi smo našli pukotinu za bijeg,dolazak i povratak,za prolaz,za sakrivanje i spajanje.Mi se u toj pukotini ponekada izgubimo pa opet nađemo.Ta nas pukotina ponekada razdvoji pa nas opet spoji u njoj samoj.Pukotina je mjesto gdje se nalazimo kada se pogubimo.To je naša baza između svijetova.Kroz pukotinu ulazimo u astralni svijet i režiramo naše snove,pa se jutrom smješkamo dok trljamo oči provjeravajući gdje smo...i s kim smo.
Pukotina asocira na podijelu,prostor za pad i propast,liniju za diobu i razdvajanje.Nama je pukotina mjesto za život.
Ne trebaš mi reći da sam ti draga i da si sretan što sam tu.Ne trebaš jer ja znam.Svaki puta kada mi stavljaš pod noge mali crveni ručnik da se ne okliznem kada izlazim iz kade i da mi stopalima ne bude hladno,svaki puta kada me razveseliš porcijom čvaraka(pravih slavonskih),svaki puta kada mi pustiš glazbu koju volim-o i kada zagrljeni na tvom plavom krevetu šuteći slušamo,a ti mi poljubiš vrat i staviš lice na moju kosu pa me još jače stisneš uz sebe.I onda kada nije vrijeme maškara, a ti se obučeš u kostim šeika i nasmiješ me.I onda kada slušamo omiljenog izvođača na koncertu i sjedimo na stepenicama jer su organizatori prodali previše karata.I onda kada sam s tvog prozora gledala autobuse,pa nebodere,pa grad ispod nas sa svijetlima u mraku.
Ne trebaš mi reći da sam ti draga ni onda kada mi pokloniš one smiješne,tople papuče s vimenom kravice ( hm,razmišljam ima li u tome neke simbolike? :))i cd s glazbom samo za mene.I onda kada me upoznaš s dragim prijateljem,kada jedemo lazanje i pijemo crno vino..gledamo filmove,gledamo mrak,slušamo u mraku,stavljamo veš na sušilicu,pričamo o svemu ....i onda...i onda...i sada.
Patetika i drama.Nepotrebne opcije i u životu i u pisanju.Sladunjavost...pobjegne katkada iako joj nisam obožavateljica.
Evo me stižem ljubavi,pijemo danas kavu na Trgu cvijeća :)))"
I dalje se nastavlja priča,psihološka ljubavna drama s neočekivanim obratima i završetkom.Rukopis odležao skoro 2 godine.Sada je na dotjerivanju,sadržajno,stilski i jezično...a onda ide na lekturu..korekturu radim ja.Vjerujem da će slijedeće godine biti ukoričen
hologram @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 0